'Molimo ugasite mobitele' nastala je prvenstveno ne kao predstava za mlade nego kao razglednica iz svijeta mladih poslana roditeljima.

Kroz generacije postoje identični tipovi mladih koje svatko može prepoznati prisjećajući se svojeg djetinjstva. Dobrica, razmaženko, kvartovski zloćko, šminkerica, sramežljivica, curka koja sa dečkima igra nogomet, kradljivac, šaljivac, tužibaba i taj jedan fatalni dečko ili cura u kojeg smo se zaljubili. I danas je isto, svi oni postoje samo nisu u parkovima, na igralištima ili dvorištu iza zgrade. Parkovi su prazni. Igralište je zamijenila soba a igračke kompjuter i mobiteli. I svi ti karakteri postoje i dalje ali umreženi,a pod prefiksom povezanosti ustvari otuđeni i podložni iskrivljavanju svojih pravih kvaliteta i karaktera.

Svako vrijeme nosi nešto svoje. Naše vrijeme, bolje rečeno, vrijeme naših mladih ima tehnologiju koja ih povezuje i prenosi poruke nezamislivim brzinama. ' Mobiteli' ne osuđuju tehnologiju niti potrebu mladih da posjeduju mobitel, oni upozoravaju na PORUKE.

Roditelji se, prirodno, brinu za svoju djecu, kupe im mobitel i osjećaju sigurnost da je dijete od toga trenutka pod njihovom kontrolom. To kvari činjenica da su najčešće vrlo nekontrolirano ustvari prepustili djecu dubokoj mutnoj vodi interneta po kojoj djeca surfaju nezaštićena i bez ikakve kontrole a koja im je dostupna baš putem njihovih novih igračaka.

Bilo koja stvar bez kontrole postaje opasna.

Tražeći i gradeći svoje mjesto koje im pripada u društvu u njihovom su kutu moćna oružja. Djevojčice su prepuštene iskrivljenoj slici kako bi trebale izgledati, kako se ponašati i uskoro virtualno počinje kontrolirati stvarno. Ako virtualno nije jednako stvarnom životu taj život ne valja i počinje nezadovoljstvo, agresija i nestaje djetinja radost života.

Predstava 'Mobiteli' želi istaknuti kako se lijepo igrati, maštati i imati prijatelje, taj lijepi temelj iz kojeg će se graditi karakter i život svakog djeteta. Upozorava na negativno, na izlaganje djece preranoj seksualnoj aktivnosti, na sve veću okrutnost i nedostatak suosjećajnosti jednih prema drugima.

Na žalost ne nudi nikakvo rješenje jer ono ne postoji kao nešto što bi se moralo dogoditi pa da sve negativno jednostavno nestane.

Predstava pokazuje djecu koja se igraju, koja se ne igraju, koja vole, koja su voljena kao i onu koja mole za ljubav.

Podvučeno, nije ljubav dati djetetu mobitel i pustiti ga samog u njegov mali /veliki svijet. Treba ga voditi i usmjeravati jer koliko su god 'veliki, zreli i odrasli' ne zaboravimo da su to zapravo djeca koja bi se igrala ali su zaboravila kako i još gore jer ih je tamo netko uvjerio da su već veliki.

Dubravka Crnojević Carić diplomirala je studij glume na Akademiji za kazalište, film i TV Sveučilišta u Zagrebu (u klasi prof. Joška Juvančića), a na Pedagoškom fakultetu u Osijeku (1989.) studij hrvatskog jezika i književnosti. Magistrirala je (Heteroglosija kao odraz društvenih protuslovlja u Slavoniji 18. stoljeća, mentor: Pavao Pavličić; 1998. godine) i doktorirala (Gluma kao alteracija identiteta, mentor: Vladimir Biti; 2007. godine) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu bila je niz godina asistenticom na predmetu Gluma, a potom predaje Književnost i Svjetska književnost. Godine 2006. postaje stalnom zaposlenicom na odsjeku Dramaturgija (predaje kolegije iz područja Povijesti kazališta i drame, Teoriju glume, Feminističke teorije i dramsko pismo u Hrvatskoj, Feminističke teorije i izvedbene umjetnosti u Hrvatskoj). Predavala je kao vanjska suradnica na Učiteljskom fakultetu u Osijeku (kolegiji Dramski odgoj, Medijska kultura, Scenska umjetnost), te na Ženskim studijima u Zagrebu (kolegij Gluma i „vječno žensko"). Umjetničku docenturu postiže 2007. godine, a znanstvenu 2011. godine. Bila je sudionicom u dva znanstvena projekta (Znakovi povijesti u Hrvatskoj, te Granice identiteta: Identitet i razlika). Objavila je više od četrdeset znanstvenih i stručnih radova, te održala tridesetak predavanja i priopćenja na međunarodnim i domaćim znanstvenim skupovima, urednica je nekoliko knjiga tj. zbornika, bila je članicom prosudbenih komisija, te recenzentica. Osim znanstvenih i stručnih radova objavljuje eseje i kritike u časopisima Umjetnost riječi, Frakcija, Glumište, Kazalište, Književna revija, Književna republika, Sarajevske sveske; piše enciklopedijske članke. Voditeljica je i koordinatorica za Hrvatsku u sklopu međunarodnog projekta Ženska/feministička umjetnost od 1990-2010. na prostoru Zapadnog Balkana, unutar kojeg je tiskan i zbornik radova 2011. godine. U stalnom je glumačkom angažmanu bila od 1985. do 1992. godine, prvo u HNK u Osijeku, a potom u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, odigravši šezdesetak velikih i glavnih uloga; radila je i na filmu, televiziji i radiju. Od godine 1995. pa do danas režirala je petnaestak kazališnih komada, koje je mahom i samostalno dramatizirala. Dobitnica je nekoliko nagrada za umjetnički rad (područje glume, ali i režije). Objavila je knjigu Gluma i identitet 2008. Godine i knjigu Melankolija i smijeh na hrvatskoj pozornici 2012. godine.