Zita Varga (Čakovec, 1989.) počela je učiti violončelo sa šest godina u Glazbenoj školi u Varaždinu u razredu Darija Milkovića, a nastavila na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Valtera Dešpalja. Laureat je brojnih međunarodnih natjecanja kao što su Međunarodno radijsko natjecanje za mlade glazbenike Concertino Praga, Međunarodno violončelističko natjecanje David Popper u Budimpešti, Violončelističko natjecanje u austrijskom Liezenu, Međunarodno violončelističko natjecanje Alpe-Adria u talijanskoj Goriziji te Hrvatsko državno natjecanje učenika i studenata glazbe i plesa u Rijeci. Veliki uspjeh postigla je 2. nagradom na Međunarodnom natjecanju Johannes Brahms održanom u austrijskom u Pörtschachu 2007. Iste godine na tom je natjecanju osvojila i posebnu nagradu - recital na festivalu Sommets Musicaux de Gstaad u Ženevi. Zita Varga solistički je nastupala uz Sjevernočešku filharmoniju, Zagrebačku filharmoniju, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Zagrebačke soliste, Varaždinski komorni orkestar i Hrvatski komorni orkestar. Održala je mnoge koncerte diljem Hrvatske i inozemstva (Austrija, Švicarska, Slovenija, Češka, Italija, Njemačka, Francuska, Danska, Nizozemska i Rusija). Dvaput je predstavljala Hrvatsku na koncertima u Moskvi u sklopu Međunarodnog dobrotvornog fonda Vladimira Spivakova. Na međunarodnom festivalu Holland Music Sessions 2008. godine bila je jedna od izabranih mladih glazbenika koji su se javnosti predstavljali nizom koncerata pod nazivom New Masters on Tour u prestižnim centrima europskim centrima kao što su Dr. Anton Philipszaal u Den Haagu, amsterdamski Concertgebouw i drugi. Godine 2006. predstavljala je Hrvatsku na Eurovizijskom natjecanju u Beču. Dobitnica je Top stipendije 2007. godine i stipendistica je i fondacije Musik und Jugend. Pohađala je brojne seminare i radila s mnogim afirmiranim violončelistima poput Ralpha Kirshbauma, Fransa Helmersona, Heinricha Schiffa, Annera Bylsme, Michaela Flaksmana, Dmitrija Ferschtmana i Gerharda Mantela. Kao članica ansambla Cellomania nastupila je na Međunarodnom violončelističkom festivalu Amsterdamse Cello Biënnale 2008. Iste je godine primila Rektorovu nagradu i diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Valtera Dešpalja. Studij je nastavila u razredu Reinharda Latzka na Sveučilištu za glazbu i dramske umjetnosti u Beču. (Izvor: www.lisinski.hr)

Vojnović, Ivo (Dubrovnik, 9. X. 1857.- Beograd, 30. VIII. 1929.), pseudonimi Ignotus i Sergij P., hrvatski je dramatičar, pjesnik, prozaik, kritičar i prevoditelj. Osnovnu i srednju školu polazio je u Splitu i Zagrebu, u kojem je diplomirao pravo. Kao državni službenik boravio je u Križevcima (1884.) i Bjelovaru (1889.). Upravnim činovnikom postao je u Dubrovniku (1892.-1899.), odakle se uputio u Zadar i Supetar na Braču (1903.). U svibnju 1907. zbog novčane je afere otpušten iz državne službe bez prava na mirovinu, pa je imenovan dramaturgom zagrebačkoga kazališta; tu je dužnost obavljao do lipnja 1911. Austrijske vlasti uhitile su ga u srpnju 1914. u Dubrovniku; interniran je u zagrebačkoj Bolnici sestara milosrdnica. Od proljeća 1919. živio je u Francuskoj, najviše u Nici, odakle se 1922. vratio u Dubrovnik. Iako mu je vid bio teško oštećen, često je javno nastupao (u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Pragu i Beogradu) interpretirajući svoja djela, hoteći osigurati sredstva za život. Umire slijep. Pokopan je u Dubrovniku, na Mihajlu. U književnost ulazi 1880. u Vijencu, kad mu Šenoa tiska dulju pripovijest Geranium, s naznakama bovarizma i protomodernizma, s dubrovačkim vedutama i ozračjem. Salonska tročina prozna komedija Psyche (1889.) Vojnovićev je dramski prvijenac: u bečkom salonu najavljuje se Konteova velika tema – ženina žrtva za više ideale. Povodom otvorenja nove zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu na natječaju raspisanu za dramsku praizvedbu pobjeda Psyche značila je i proglašenjem Vojnovića začetnikom moderne hrvatske drame. Od 1891. do 1901. nastaju antologijski Lapadski soneti. Vojnovićevu početnu fazu književnoga stvaranja određuje/u destrukcija realizma i nagovještaj prvih znakova moderne, drugu, kojom se afirmira, moderna sa simbolističkim elementima, a završnu, sredinom devedesetih godina, avangardni postupci. Jedan je od najistaknutijih hrvatskih književnika. Prevodio je s talijanskoga, francuskoga i njemačkoga jezika, a sam je prevođen na brojne svjetske jezike. Najviše uspjeha postigao je dramskim tekstovima, posebno onima napisanima na dubrovačkom idiomu hrvatskoga jezika, koji ga obilježuje u svijesti čitatelja i gledatelja. Dubrovačka trilogija u režiji Koste Spaića od 1964. do 1971. na tri lokacije, u Kneževu dvoru, u Sponzi i u gruškom ljetnikovcu, antologijska je predstava Dubrovačkih ljetnih igara, prva izvedba Konteove tročinke u Dubrovniku. Većina mu je drama izvođena i u inozemstvu; u Pragu doživljuje iznimnu recepciju. Djela tiskana za života: Perom i olovkom, Zagreb, 1884., Ksanta, Zagreb, 1886., Psyche, Zagreb, 1889., Gundulićev san, Dubrovnik, 1893., Ekvinocij, Zagreb, 1895., Dubrovačka trilogija, Zagreb, 1902., Ekvinocijo, Beograd, 1905., Smrt majke Jugovića, Zagreb, 1907., Novele (I. knjiga Perom i olovkom), Zagreb, 1910., Gospogja sa suncokretom, Zagreb, 1912., Smrt majke Jugovića. Četvrto pjevanje, Dubrovnik, 1912., Lazarovo vaskrsenje, Dubrovnik, 1913., Akordi, Zagreb, 1917., Geranium, Zagreb, 1918., Imperatrix, Zagreb, s. a. (1918.), Stari grijesi, Zagreb, 1919., Ekvinocijo, treće, definitivno izdanje, Dubrovnik, 1922., Maškarate ispod kuplja, Zagreb, 1922., Čudo sv. Vlaha, Dubrovnik, 1928., Prolog nenapisane drame, Beograd, s. a. (1929.). Nedavno objavljena Pisma Iva Vojnovića (Zagreb – Dubrovnik, 2009., priredio Tihomil Maštrović, urednik Luko Paljetak) pokazuju da je Ivo Vojnović najviše pisao bratu Luju (418 pisama), mami Mariji (329) i sestri Gjeni (238). Dnevnik Iva Vojnovića sigurno krije velik broj Konteovih tajni i novih scenskih poticaja i trebao bi se objaviti što prije.

Mira Muhoberac