Ivo Vojnović

Vojnović, Ivo (Dubrovnik, 9. X. 1857.- Beograd, 30. VIII. 1929.), pseudonimi Ignotus i Sergij P., hrvatski je dramatičar, pjesnik, prozaik, kritičar i prevoditelj. Osnovnu i srednju školu polazio je u Splitu i Zagrebu, u kojem je diplomirao pravo. Kao državni službenik boravio je u Križevcima (1884.) i Bjelovaru (1889.). Upravnim činovnikom postao je u Dubrovniku (1892.-1899.), odakle se uputio u Zadar i Supetar na Braču (1903.). U svibnju 1907. zbog novčane je afere otpušten iz državne službe bez prava na mirovinu, pa je imenovan dramaturgom zagrebačkoga kazališta; tu je dužnost obavljao do lipnja 1911. Austrijske vlasti uhitile su ga u srpnju 1914. u Dubrovniku; interniran je u zagrebačkoj Bolnici sestara milosrdnica. Od proljeća 1919. živio je u Francuskoj, najviše u Nici, odakle se 1922. vratio u Dubrovnik. Iako mu je vid bio teško oštećen, često je javno nastupao (u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Pragu i Beogradu) interpretirajući svoja djela, hoteći osigurati sredstva za život. Umire slijep. Pokopan je u Dubrovniku, na Mihajlu. U književnost ulazi 1880. u Vijencu, kad mu Šenoa tiska dulju pripovijest Geranium, s naznakama bovarizma i protomodernizma, s dubrovačkim vedutama i ozračjem. Salonska tročina prozna komedija Psyche (1889.) Vojnovićev je dramski prvijenac: u bečkom salonu najavljuje se Konteova velika tema – ženina žrtva za više ideale. Povodom otvorenja nove zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu na natječaju raspisanu za dramsku praizvedbu pobjeda Psyche značila je i proglašenjem Vojnovića začetnikom moderne hrvatske drame. Od 1891. do 1901. nastaju antologijski Lapadski soneti. Vojnovićevu početnu fazu književnoga stvaranja određuje/u destrukcija realizma i nagovještaj prvih znakova moderne, drugu, kojom se afirmira, moderna sa simbolističkim elementima, a završnu, sredinom devedesetih godina, avangardni postupci. Jedan je od najistaknutijih hrvatskih književnika. Prevodio je s talijanskoga, francuskoga i njemačkoga jezika, a sam je prevođen na brojne svjetske jezike. Najviše uspjeha postigao je dramskim tekstovima, posebno onima napisanima na dubrovačkom idiomu hrvatskoga jezika, koji ga obilježuje u svijesti čitatelja i gledatelja. Dubrovačka trilogija u režiji Koste Spaića od 1964. do 1971. na tri lokacije, u Kneževu dvoru, u Sponzi i u gruškom ljetnikovcu, antologijska je predstava Dubrovačkih ljetnih igara, prva izvedba Konteove tročinke u Dubrovniku. Većina mu je drama izvođena i u inozemstvu; u Pragu doživljuje iznimnu recepciju. Djela tiskana za života: Perom i olovkom, Zagreb, 1884., Ksanta, Zagreb, 1886., Psyche, Zagreb, 1889., Gundulićev san, Dubrovnik, 1893., Ekvinocij, Zagreb, 1895., Dubrovačka trilogija, Zagreb, 1902., Ekvinocijo, Beograd, 1905., Smrt majke Jugovića, Zagreb, 1907., Novele (I. knjiga Perom i olovkom), Zagreb, 1910., Gospogja sa suncokretom, Zagreb, 1912., Smrt majke Jugovića. Četvrto pjevanje, Dubrovnik, 1912., Lazarovo vaskrsenje, Dubrovnik, 1913., Akordi, Zagreb, 1917., Geranium, Zagreb, 1918., Imperatrix, Zagreb, s. a. (1918.), Stari grijesi, Zagreb, 1919., Ekvinocijo, treće, definitivno izdanje, Dubrovnik, 1922., Maškarate ispod kuplja, Zagreb, 1922., Čudo sv. Vlaha, Dubrovnik, 1928., Prolog nenapisane drame, Beograd, s. a. (1929.). Nedavno objavljena Pisma Iva Vojnovića (Zagreb – Dubrovnik, 2009., priredio Tihomil Maštrović, urednik Luko Paljetak) pokazuju da je Ivo Vojnović najviše pisao bratu Luju (418 pisama), mami Mariji (329) i sestri Gjeni (238). Dnevnik Iva Vojnovića sigurno krije velik broj Konteovih tajni i novih scenskih poticaja i trebao bi se objaviti što prije.

Mira Muhoberac