Molimo, ugasite mobitele
‘Molimo ugasite mobitele’ nastala je prvenstveno ne kao predstava za mlade nego kao razglednica iz svijeta mladih poslana roditeljima.
Kroz generacije postoje identični tipovi mladih koje svatko može prepoznati prisjećajući se svojeg djetinjstva. Dobrica, razmaženko, kvartovski zloćko, šminkerica, sramežljivica, curka koja sa dečkima igra nogomet, kradljivac, šaljivac, tužibaba i taj jedan fatalni dečko ili cura u kojeg smo se zaljubili. I danas je isto, svi oni postoje samo nisu u parkovima, na igralištima ili dvorištu iza zgrade. Parkovi su prazni. Igralište je zamijenila soba a igračke kompjuter i mobiteli. I svi ti karakteri postoje i dalje ali umreženi,a pod prefiksom povezanosti ustvari otuđeni i podložni iskrivljavanju svojih pravih kvaliteta i karaktera.
Svako vrijeme nosi nešto svoje. Naše vrijeme, bolje rečeno, vrijeme naših mladih ima tehnologiju koja ih povezuje i prenosi poruke nezamislivim brzinama. ‘ Mobiteli’ ne osuđuju tehnologiju niti potrebu mladih da posjeduju mobitel, oni upozoravaju na PORUKE.
Roditelji se, prirodno, brinu za svoju djecu, kupe im mobitel i osjećaju sigurnost da je dijete od toga trenutka pod njihovom kontrolom. To kvari činjenica da su najčešće vrlo nekontrolirano ustvari prepustili djecu dubokoj mutnoj vodi interneta po kojoj djeca surfaju nezaštićena i bez ikakve kontrole a koja im je dostupna baš putem njihovih novih igračaka.
Bilo koja stvar bez kontrole postaje opasna.
Tražeći i gradeći svoje mjesto koje im pripada u društvu u njihovom su kutu moćna oružja. Djevojčice su prepuštene iskrivljenoj slici kako bi trebale izgledati, kako se ponašati i uskoro virtualno počinje kontrolirati stvarno. Ako virtualno nije jednako stvarnom životu taj život ne valja i počinje nezadovoljstvo, agresija i nestaje djetinja radost života.
Predstava ‘Mobiteli’ želi istaknuti kako se lijepo igrati, maštati i imati prijatelje, taj lijepi temelj iz kojeg će se graditi karakter i život svakog djeteta. Upozorava na negativno, na izlaganje djece preranoj seksualnoj aktivnosti, na sve veću okrutnost i nedostatak suosjećajnosti jednih prema drugima.
Na žalost ne nudi nikakvo rješenje jer ono ne postoji kao nešto što bi se moralo dogoditi pa da sve negativno jednostavno nestane.
Predstava pokazuje djecu koja se igraju, koja se ne igraju, koja vole, koja su voljena kao i onu koja mole za ljubav.
Podvučeno, nije ljubav dati djetetu mobitel i pustiti ga samog u njegov mali /veliki svijet. Treba ga voditi i usmjeravati jer koliko su god ‘veliki, zreli i odrasli’ ne zaboravimo da su to zapravo djeca koja bi se igrala ali su zaboravila kako i još gore jer ih je tamo netko uvjerio da su već veliki.